Odlukom Ministarstva znanosti i obrazovanja učitelj Tehničke kulture naše škole Goran-Kruno Kukolj dobio je 2022. godine Državnu nagradu za tehničku kulturu „Faust Vrančić“ za iznimna postignuća u tehničkoj kulturi za 2021. godinu. Odbor za dodjelu Nagrada dodijelio je šesnaest nagrada: jednu za životno djelo, deset godišnjih nagrada pojedincima i pet godišnjih nagrada udrugama. Osim toga, jedan je od najomiljenijih učitelja generacijama učenika naše škole.
Jeste li od malih nogu voljeli tehniku?
Da, vrlo rano sam pokazao interes za alate i tehniku. Čini mi se da su tehnika, rad i alati oduvijek u mom životu. Sjećam se jasno nekih trenutaka iz najranijeg djetinjstva i mojih prvih susreta s različitim alatima. Roditelji su bili zaposleni, a ja sam puno vremena provodio s djedovima i bakama koji su me čuvali. Moji su djedovi bili dobri majstori i svaki trenutak provodili su nešto radeći. Jedan je bio strojobravar, a drugi tesar. Alata i različitih poslova u njihovom životu bilo je u izobilju. Tako i u mom jer sam cijelo djetinjstvo proveo s njima.
Što Vas je zanimalo i čime ste se igrali kao dijete? Živjeli smo zajedno u kući s majčinim roditeljima pa je tako moj djed Stjepan bio vrlo važna osoba u mom odrastanju i moj prvi učitelj tehničke kulture. S njim sam provodio puno vremena. Njegove priče i njegov odnos prema meni bili su nešto posebno. Djed je koristio svoja umijeća i izrađivao mi različite zabavne predmete. Sjećam se drvenog lutka koji je imao pokretne noge i ruke povezane špagom. Kada bih povukao jednu nit špage, lutak bi raširio ruke i noge. To mi je bila jedna od omiljenih igračaka u najranijem djetinjstvu. Kasnije sam sudjelovao u izradi drvenih pušaka, praćki i ostalih dječačkih igračaka koje su se mogle izraditi u kućnoj radinosti. Djed mi je uvijek davao alate i upućivao me kako se služiti njima. Bile su tu različite vrste turpija, pila, nožića, kliješta, čekića. Nije bilo previše alata kupljenog u trgovinama jer je bio skup. Moram spomenuti da je djed izradio jedan mali čekić koji je bio samo moj. (Imam ga još i danas jer je odličan alat kada treba zabiti vrlo male i sitne čavliće.) Moram spomenuti i drugog djeda Franju. On je živio na selu nekoliko kilometara udaljenom od Bjelovara. Odlazio sam k njemu s roditeljima vrlo često jer je moj otac pomagao djedu i baki u poljoprivrednim poslovima, a ja sam provodio vrijeme u djedovoj radionici. Bio je to dio šupe u kojem je postojao veliki radni stol, takozvani „hoblibank“. Dostupne su mi bile sjekirice, pile različitih veličina, bradve, čekići i razni drugi alati kojima tada nisam znao ime ni namjenu. Kako sam odrastao, tako se selio i moj radni interes. Igračke su zamijenili novi ozbiljniji alati. Kasnije sam tijekom školovanja upoznao i zavolio radne strojeve. Uglavnom, igra je postala stvarnost.
Profesor ste proizvodno-tehničkog obrazovanja i radite kao učitelj Tehničke kulture u osnovnoj školi. Je li Vam bio težak fakultet koji ste odabrali?
Fakultet sam odabrao s voljom i s namjerom da jednog dana radim u školi. Nije mi bilo teško odabrati smjer jer me tehničko obrazovanje prati kroz cijeli moj život. U izboru fakulteta sudjelovao je i moj tadašnji profesor PTO-a (proizvodno-tehničko obrazovanje) u srednjoj školi. Spomenuo sam mu da bih htio nastaviti studij sličan tom predmetu i profesor mi je poklonio dvije knjige: „Elemente strojeva“ i „Tehnologiju metala“. To je bio veliki trenutak za mene, osjećao sam se ponosno. Na faksu mi je bilo odlično. Bilo je ponekad težih trenutaka, ali sve radne zadatke rješavao sam uspješno.
Što Vas u radu s učenicima najviše veseli?
Svaki susret s učenicima je izazov i uvijek drugačiji nego prethodni. Svaki dan se događa nešto novo i svaki nastavni sat nosi svoju dinamiku rada. U početcima svoga rada htio sam odjednom prenijeti što više znanja na svoje učenike. Veseli me kada mi se jave moji bivši učenici i kad spomenu nastavne sate Tehničke kulture i neke događaje koji su njima bili jako važni u njihovom odrastanju. Mislim da je to velika vrijednost u poučavanju, ako ne i najveća.
Kako pronađete vremena za sve svoje aktivnosti?
Vrijeme je uvijek problem. Često kažem: „Duga je noć“. Važna je volja i ljubav s kojom radite. Ponekad nije lako uskladiti svoje interese. Evo kratke priče o tome.U drugom razredu srednje škole trenirao sam rukomet i trener je bio zadovoljan mojom igrom. Tih dana pripremali smo se za jedan turnir mladih ekipa koji se trebao održati u Švedskoj. Imali smo ozbiljne pripreme i treninge dva puta dnevno. Istovremeno sam svirao u gradskom orkestru i baš tih dana orkestar se pripremao za odlazak u Francusku. Probe sviranja su bile dugotrajne i održavale se u vrijeme kada i poslijepodnevni treninzi. Jedan dan odlazio sam na rukomet , a drugi dan na sviranje. Mislio sam da ću uspjeti i jedno i drugo, no moji treneri i profesori nisu mislili tako. Jednostavno, morao sam odlučiti. To je za mene bilo jako teško, dvije velike ljubavi trebao sam svesti na jednu. Pomogao mi je profesor glazbe. Tada mi je rekao: „Poštujem tvoje sportske aktivnosti. Lijepo je što odlično igraš rukomet. Razmisli, rukomet ćeš igrati aktivno do svoje 25. godine ako prođeš bez ozljeda. Glazbom se možeš baviti do kraja života.“ I ništa mi više nije rekao. Toga sam poslijepodneva otišao u sportsku dvoranu. Prije toga posložio sam u sportsku torbu: trenirku, dresove, tenisice i sve klupske stvari koje sam dobio na sportskim pripremama i treninzima. Sa suzama u očima stao sam pred trenera, ostavio torbu i rekao da napuštam rukomet. Izjurio sam iz dvorane plačući.
Kako ste se osjećali kada ste dobivali nagradu? O čemu ste tada razmišljali?
Nagrada je bila veliko iznenađenje. Nisam mogao vjerovati da je komisija odabrala mene i moje aktivnosti kao izuzetna postignuća u 2021. godini. Smatrao sam da su moj rad, uspjesi i zadovoljstvo sasvim dovoljna nagrada za to što radim. Sada mi je drago što sam dobitnik Državne nagrade za tehničku kulturu „Faust Vrančić“ i što me ravnateljica uspjela nagovoriti da pošaljem kandidaturu za nagradu. Slušao sam svaku riječ kojima je opisan moj rad i rad ostalih kandidata. Tek tada sam postao svjestan da sam dio cjeline koja na sličan ili čak na isti način radi i promiče znanja u svojim zajednicama. Nagrada me nekako obvezuje za daljnji napredak. Ponovo sam u svom radu „oživio“ neke stare interese (film i rad s kamerom), pokrenule su se ideje za još više aktivnosti u radu s učenicima i dobro se osjećam zbog te stvaralačke energije koja me pokreće.
Otkuda ljubav za filmove?
Film stvarno volim. Najvažniji su festivali i filmske revije. To je druženje učenika i voditelja diljem Hrvatske. Svaka je filmska revije imala neku svoju priču. U našim je školskim klupama stasala i Erna Rudnički, sada već afirmirana filmska glumica. Radili smo film koji je po mišljenju publike bio najbolji u kategoriji igranog filma. Novinarka HRT-a bila je jako zainteresirana za naš film i radila je intervju s našom glumicom Ernom Rudnički koja je tada bila učenica 6. razreda. Govorila je o filmu koji smo snimali, otkuda ideje i razne druge pojedinosti. Na kraju intervjua novinarka je izjavila kako će Erna sigurno jednoga dana postati glumica. Bila je u pravu. To je za mene vrijednost odgojno-obrazovnog rada – kada jedan ili više učenika pronađe smisao u aktivnostima koje sam im približio ili pokazao u danima djetinjstva. To me najviše veseli.
Vodite Tamburaški orkestar u školi u kojoj radite i orkestar u HORKUD-u „Golub“ u Bjelovaru. Koliko Vam znači glazba?
Glazba je moj drugi životni poziv. Završio sam srednju glazbenu školu kao klarinetist. Dugo vremena sam svirao u limenoj glazbi, raznim folklornim ansamblima ili u slobodno vrijeme s prijateljima. Uključio sam se u rad tamburaškog orkestra u HORKUD-u „Golub“. Ponovio sam znanja solfeggija, harmonije i teorije glazbe. Sada uspješno pišem aranžmane i vodim tamburaški orkestar. U rad orkestra uključilo se i nekoliko učenika naše škole. Sviramo, družimo se i lijepo nam je. Sve je lakše uz glazbu.
Što Vas trenutno najviše zaokuplja? Što biste još htjeli ostvariti?
Nemam nekih velikih planova za budućnost. Ne mogu reći da planiram svoje aktivnosti, više volim da se one dogode. Volim tu neobveznu kreativnu uzburkanost. Volim da me životne okolnosti vode u različitim smjerovima Trenutno mi je veliko zadovoljstvo glazba i rad s orkestrom. Volio bih uspostaviti neke kontakte s drugim orkestrima i povesti učenike na neko gostovanje, putovanje ili koncerte izvan granica Hrvatske. To su uvijek lijepa druženja i učenici to vole. U zadnje vrijeme puno vremena provodim u prirodi. Član sam jednog planinarskog društva. Na taj način održavam kondiciju i, nadam se, zdravlje.
Što biste poručili učenicima?
Najvažnije je slijediti svoja uvjerenja. Potrebno je steći dovoljno znanja za ustrajan i kvalitetan rad i voljeti to što radite. Ja se trudim napraviti stvari najbolje što mogu. Tada sam zadovoljan. Nema recepta za život i teško je reći što će nekom donijeti dobro. Sretan sam što radeći u školi mogu pomoći učenicima i što im mogu pokazati kako različite aktivnosti mogu upotpuniti naš svakodnevni život. Drago mi je što vidim svoje učenike uz sebe. Hvala vam što ste me odabrali kao sugovornika i što želite svojim tekstom prikazati djelić moga rada i života.
Tekst: Nikša Šepak, 8.c
Fotografija: Ministarstvo znanosti i obrazovanja
Intervju je u kategoriji pojedinačnog novinarskog rada predložen na Državnu smotru LiDraNo 2023.