PJESMA
Kada sam tužna, uglavnom sam ružna.
Nije me dokraja napisao, pobjegla mu misao.
Ne znam kakva trebam biti:
Tajanstvena i brza, dirljiva il’ mirna?
Presušila mu mašta, nema više rima.
Strašna sam, ne sviđam se svima.
Pisao bi tople riječi, tišina ga uvijek spriječi.
Reći joj volim te bilo mu je teško.
Više mi ništa nije smiješno.
Ne bih se ljutila da od mene odustane,
Hrabro ustane i smiješkom joj namigne.
Pa nek’ nježan zagrljaj postane!
Možda mi se poslije vrati, muke mi skrati.
Tugu mi uskrati i ljepotu podari.
Dora Kušen, 7.d
Mentorica: Vlatka Bily
Županijska smotra LiDraNo 2026.
ZAGRLJAJ
Pored Dobrog Grada u šumi na starom igralištu pod potrganom klackalicom živi Zločestoća. Dok se još zvala Zabava, širila je Sreću, Prijateljstvo, Volju Za Igrom i Slobodu. Zatim se klackalica potrgala i ozlijedila dijete. Mislili su da je za to kriva Zabava pa su je prozvali Zločestoćom. Otad je djeci bilo zabranjeno igrati se na tom igralištu pa se nakon nekog vremena na njega i zaboravilo, zamijenila su ga brojna igrališta u Dobrom Gradu.
Jednoga dana znatiželjna djeca odlučila su istraživati šumu. Pronašla su zaboravljeno igralište, ali se nisu mogla igrati jer je bilo staro, potrgano, pomalo zastrašujuće i opasno. Prvi put nakon toliko vremena Zločestoća je vidjela djecu pa ih je odlučila pratiti do Dobroga Grada. Zločestoća dugo nije vidjela, čula ni osjetila Dobrotu. Bila je zavidna stanovnicima Dobroga Grada što su bili tako složni pa im je odlučila ukrasti Dobrotu.
Dva prijatelja sjede na klupi. Prvi Prijatelj broji ima li dovoljno novca da obojici kupi sladoled. Zločestoća mu šapne:
-Zar i njemu moraš sladoled kupiti?
Nek` se i on malo potrudi, svoj novac zaradi!
Zašto na njega novac trošiti?
On posluša Zločestoću i samo sebi kupi sladoled. Dok ga je lizao, sladoled se topio, kapljice su padale na tlo i pretvarale se u Zločce.
Dvije djevojčice igraju se lutkama. Zločestoća priđe jednoj i šapne:
-Kako je njena lutkica ljepša od tvoje?
Ona uvijek ima nešto bolje!
Lutkicu joj potrgaj, sama se igraj!
Djevojčica također posluša Zločestoću i uništi prijateljičinu lutkicu. One se posvađaju. Iz svake njihove ružne riječi rađale su se Zlohote.
Zločestoća nastavi šetati pa ugleda Dečka s buketom ruža koji zvoni na vratima svoje Djevojke. Približi mu se i šapne:
-Zašto ti na nju trošiš?
Zašto joj cvijeće nosiš?
Zašto ti moraš davati?
A ona samo uživati?
Djevojka otvori vrata, Dečko ljutito baci ruže pred nju, okrene se i ode. Djevojka je šokirana. Brizne u plač. Iz svake ruže nastanu Zločinitelji.
Zločestoći se vrlo svidjelo posvađati ljude jer kada se god oni posvađaju, nastaju Zločci, Zlohote, Zločinitelji, Zlonamjernici i Zlobe pa ih nagovori da nastave širiti Zlo u ljudima. Ljudi počinju krasti, sukobljavati se, zatvarati jedni drugima vrata pred nosom, gurati se i lagati. Čarobne Riječi su se sakrile, Komplimenti su se izgubili, Ljubav je ishlapjela, Sreća je pobjegla. Ljude je preuzelo Zlo.
U centru grada, u knjižnici iza stare Knjige koju nisu baš često posuđivali, živjela je Dobrota. Obožavala je čitati knjige, pomagati drugima, ohrabrivati, razgovarati, darivati, opraštati, podržavati, komplimentirati, usrećivati (posebno djecu), nasmijavati, savjetovati i miriti ljude. Nježna je, strpljiva, suosjećajna i pravedna.
Dobrota odluči prošetati gradom. Vidi tužnog Drugog Prijatelja kako sam sjedi na klupi pognute glave. Ispriča joj što se dogodilo. Dobrota je šokirana jer u Dobrom Gradu nikada nije bilo Zla. Morala je nešto učiniti. Listala je onu staru zaboravljenu Knjigu, a iz nje su izlazili Dobrodušni, Dobrovoljni, Dobročinitelji, Dobrohotni i Dobrice. Zamolila ih je da joj pomognu vratiti Dobro u ljudima. Dobrica šapne Prvom Prijatelju:
I njemu sladoled kupi,
Novac ćeš opet zaraditi.
Prijatelja usreći,
Smiješak je od novca vrjedniji!
Prijatelj kupi još jedan sladoled, da ga Drugom Prijatelju i ispriča mu se. Oni se pomire.
Djevojčici koja je potrgala prijateljičinu lutkicu Dobrohotan šapne:
Nemoj da vašem prijateljstvu sada bude kraj.
Novu lutkicu joj daj,
S prijateljicom se zabavljaj!
Djevojčica kupi prijateljici novu lutkicu i zagrli je. Pomire se.
Dečku priđe Dobročinitelj i šapne mu:
Ti nju voliš, zato na nju trošiš.
Lijepo je darivati, nečiji smiješak potaknuti!
Dečko se vrati svojoj Djevojci, ispriča joj se još većim buketom ruža. I oni se pomire.
Dobrota gradom traži Zločestoću. Kada je konačno pronađe, sažaljivo je upita:
-Zašto širiš Zlo? Zašto želiš bol?
-Lako mi je biti Zločestoća.
Ni s kim ništa ne dijeliti,
Nikome ne pomagati.
I za druge ne mariti.
-Ali, draga, kada dijeliš, pomažeš i brineš. Osjećaš toplinu i zadovoljstvo, sreću i želju da to činiš zauvijek. I tako nastaju prijateljstva.
-Svi ćete platiti
Jer sam ispod klackalice morala patiti!
Zaboravili ste me lako,
Kao da vam do mene nikad nije stalo!
-Oprosti što smo te zaboravili,
no možemo to ispraviti.
Igralište popraviti i Zabavu vratiti!
Dobrota zagrli Zločestoću. Taj jednostavan Zagrljaj otopi Zlo u njoj. Zlo pretvori u Dobro.
Igralište u šumi je popravljeno i djeca se ponovno tamo igraju. Nema više Zločestoće, vratila se Zabava. Nestali su i Zločci, Zlohote, Zločinitelji, Zlonamjernici i Zlobe. Građani nisu više pod utjecajem Zla i opet su Sretni, Dobri i Složni, a za to je zaslužan samo jedan iskren i topao Zagrljaj.
Dora Kušen, 7.d
Mentorica: Vlatka Bily
Županijska smotra LiDraNo 2026.
SVE ŠTO VOLIŠ, MORAŠ ZALIJEVATI
Bilo je to prije dvije godine. Padala je tiha proljetna kiša. Baka i ja sjedile smo na staroj klupi ispred kuće, zamotane u veliku deku koja je još uvijek mirisala na lavandu. Gledale smo kako kapljice kiše klize niz listove ruža koje smo nekoć zajedno posadile. Baka je tiho rekla: „Zapamti, dijete, kiša uvijek donese nešto lijepo i dobro, čak iako to ne vidiš odmah!“ Tada baš i nisam razumjela misli koje je baka izrekla, no upila sam duboko u svaki kutak sebe svaku njezinu riječ. Sjećam se i dandanas kako sam strpljivo brojala kapljice koje su padale po limenom krovu te tada naivno mislila da će kiša trajati zauvijek.
I danas pada kiša. Dok polako hodam prema školi, mokre cipele šljapkaju mi po vodi, a kapuljača se neposlušno spušta s glave. Umorna kiša šapuće svoje skrivene tajne. Ulice su mokre, a nebo sivo, tmurno i teško. Miris jesenje kiše ispuni mi nos pa se na trenutak osjećam kao i tada s voljenom bakom. Ljudi užurbano prolaze pored mene, skrivajući se ispod šarenih kišobrana, no ja ne žurim. Udišem svježi zrak, slušam kapljice, osjećam tihi mir koji ne opisujem riječima. Kao da je baka tu. Uz mene. Nevidljiva, ali prisutna. Odjednom taj me miris ponovno, ali ovaj puta još dublje, vrati u prošlost.
Bilo je ljeto, a ja sam s bakom sadila jagode u našem malom vrtu. Kiša je počela padati, no baka se nije nimalo pomaknula. Samo se nasmijala i rekla: „Pusti, kiša će pomoći da narastu. Sve što voliš, moraš zalijevati! I biljke i snove.“ Tada sam se samo nasmijala, a niti danas nisam sasvim sigurna jesam li razumjela. Plesala sam po blatu, a baka me pozorno promatrala, s toplim osmijehom na svom nježnom naboranom licu. Stojim ispred velike škole i promatram današnju dosadnu sivu kišu kako se slijeva niz prozore.
Razmišljam te pomalo shvaćam što je baka mislila onom rečenicom davno izrečenom. Bila je u pravu! Kiša uistinu donosi nešto lijepo, mirišljavo i dobro. Podsjeća me na trenutke koji su prošli, no ucrtani su u moje srce i nikada neće biti zaboravljeni. U svakom mirisu zemlje, u svakoj kapljici kiše, u svakoj nježnoj uspomeni živi njen glas. Kad god pada kiša, osjećam se kao da mi baka iznova mudro govori: „Ne boj se oblaka, dijete moje! Iza njih uvijek će zasjati Sunce!“
Gloria Berec, 7.e
Mentorica: Tanja Grbavac
Županijska smotra LiDraNo 2026.
ZLATNA RIBICA
Živim već tisuću godina u dubokom plavom moru među šarenim travama i koraljima. Moje ljuskice sjaje na suncu poput pravog zlata. Ja nisam obična ribica. Mogu govoriti i ispunjavati želje onima koji me uhvate, ali samo ako su im želje iskrene. Zbog toga se često osjećam kao kraljica mora.
Uz obalu mora u kojem sam plivala živio je starac u maloj trošnoj kolibi. Imao je dugu sijedu bradu, naborane ruke i lice preplanulo od sunca. Toga jutra dok sam bezbrižno plivala, slučajno sam se zaplela u njegovu mrežu. Jako sam se uplašila da me ribar ne pojede. Tiho sam ga zamolila da me pusti, a da ću mu zauzvrat ispuniti tri želje. Starac se začudio jer sam progovorila. Odmah mi se smilovao i htio me pustiti, ali sam ga još jednom upitala zar stvarno ništa ne želi. Starac se zamislio i zatražio novu mrežu jer mu je ova stara puna rupa. To je bila iskrena i skromna želja koju sam mu s veseljem ispunila. Radostan zbog nove mreže, pustio me u more.
Tijekom ovih tisuću godina naslušala sam se raznih želja. Najdraže mi je bilo ispunjavati dobre i nesebične želje. Jednom me je upecao skroman dječak. Pecao je sa svojim djedom. Jako se razveselio kad sam mu zasjajila u kantici i stao se igrati sa mnom. Kad sam progovorila, preplašio se, ali crveni bicikl koji je zaželio spasio je stvar. Jako je dugo čeznuo za biciklom, no njegovi su roditelji bili siromašni i nisu mu ga mogli kupiti. Bio je toliko sretan da me poljubio i pustio natrag u more.
Nisu sve želje bila skromne i iskrene. Jednom je neka ohola starica poželjela biti kraljica, da živi u zlatu i svili uz puno sluga i sluškinja. Grohotom sam se nasmijala, a ona me od bijesa bacila u more i rekla da sam beskorisna. Zapravo sam dobro i prošla!
Bilo je, naravno, i želja koje nisam mogla ispuniti, kao na primjer želja jedne učiteljice da sva djeca vole ići u školu. NEMOGUĆE! Odmah smo zaključile da ta želja neće biti ispunjena, ali bila je toliko nesebična da sam je silno željela ispuniti, kao i želju jedne dobre bake da joj cijela obitelj bude zdrava. Nisam bila sigurna da bakinu želju mogu ostvariti, ali sam obećala da ću pokušati. Baka je bila jako zahvalna i odmah me pustila u more.
Od svih želja ponekad se umorim, ali kad me ulovi netko toplog, iskrenog srca, rado mu ispunim želju. To ću činiti i sljedećih tisuću godina, neumorno, nažalost, jer želje nastaju onda kada nam nešto nedostaje.
Magdalena Draclin, 5.d
Mentorica: Vlatka Bily
Međuopćinska smotra LiDraNo 2026.
PISMO
Draga Petunijo,
nadam se da će ovo pismo doći do tvojih ruku. Neka ti moje riječi budu dokaz da sam te volio više od ičega na ovome svijetu. Ti i naš Bruno držali ste me budnim u hladnim noćima, grijali mi srce dok je samo more bilo oko mene.
Sjećaš li se kada sam ti na molu obećao vratiti se do Božića? Kako si me gledala dok sam se ukrcavao na brod držeći Brunu za ruku! Tvoje oči pune nade, a moje krile strah koji nisam smio pokazati. Obećao sam ti povratak i još uvijek se držim toga obećanja…u mislima.
Krenuli smo hrabro. Naš brod Sveti Juraj pun zaliha, oružja. Moji prijatelji Antonio, Marco, Lorenzo i ja zakleli smo se čuvati jedni druge. Prvi rat u koji smo zaplovili bio je kratak ali žestok. Pobijedili smo kapetana Reinharda uz velike gubitke, pritom stigli do prvoga skladišta. Tu smo prvi put u mjesec dana jeli topli obrok – grah i kruh i pili vino osjećajući miris doma. Nismo dugo mirovali. Ubrzo smo krenuli u drugu borbu, još žešću i krvaviju. Naš je brod teško stradao. Valovi golemi, paluba u plamenu, voda guta sve pred sobom. Nismo imali izbora – morali smo napustiti brod i preuzeti protivnički. Napali smo s boka, uz pomoć dima i tame. Antonio je prvi pao. Marco je držao kormilo dok smo Lorenzo i ja trčali prema kontrolnoj sobi. Uspjeli smo! Neprijateljski brod Crni Galeb postao je naš! Umjesto da slavimo, stigla je nova zapovijed. Osvojiti sljedeće skladište na Atlanskom oceanu. Zima se spremala duga i okrutna, ali smo se tješili – budemo li brzi, stići ćemo kući do Božića. More nas je vodilo kroz maglu i velike valove. Kada smo napokon stigli do skladišta, upali smo u zamku. Iz šume su izletjeli vojnici kapetana Kruegera. Nismo imali vremena podignuti bijelu zastavu. Borba je trajala kratko, no sekunde smo osjećali kao sate.
Na kraju smo ostali Lorenzo i ja. Provukli smo se do neke sobe. Lorenzo je teško ranjen. Položio sam ga pokraj stola i držao mu ruku. Pogleda me, nasmiješi se i reče:
-Kaži mojoj Mariji da sam držao obećanje.
Onda je utihnuo. I tako sam ostao sam.
Sjedim okružen tišinom i šumom vjetra. Pišem ovo pismo kao da govorim u prazninu jer ga možda nikad nećeš pročitati. Onaj tko ga bude pronašao, možda ti ga nikad neće dati. Ipak, znaj da sam mislio na tebe do posljednjeg daha. Petunijo, kad Bruno odraste, reci mu da je njegov otac volio more, ali još više njegov osmijeh. Reci mu da sam se borio hrabro, ne za slavu, nego da bi on odrastao u svijetu bez oružja.
Draga, ako ikada staneš na obalu i pogledaš horizont, znaj da sam tamo negdje. U vjetru, pjeni valova i u svakom šumu mora. Nisam otišao zauvijek – samo sam isplovio malo dalje nego što sam planirao.
S ljubavlju
Leonardo
Sara Senjan, 7.a
Mentorica: Vlatka Bily
Međuopćinska smotra LiDraNo 2026.
VRIJEME
Vrijeme teče, ne stoji.
Prolazi tiho, ne pitajući.
Sekunde u sjeni nestaju,
nitko ih zadržati ne može.
Trenutci se tope poput snijega.
Prolaze sati, tišina ostaje.
Dani jure, mjeseci odlaze,
Godine se listaju kao knjiga.
Vrijeme nosi sve što je bilo.
Iza sebe prazninu ostavlja.
Ne plače, ali boli.
Teče, ne stoji.
Sara Senjan, 7.a
Mentorica: Vlatka Bily
Međuopćinska smotra LiDraNo 2026.
P
Pošla Paula pogledati plodove: paradajz, papriku, patlidžan.
Po putu puž puže.
Puž pozdravi Paulu.
Paula pozdravi puža.
Prema paprici puž pokuša prijeći preko paradajza pa padne. Puž počne plakati.
Pas prođe pokraj Paule pa pogleda prelijepu plavu pticu.
Ptica pjeva plešući po polju.
Pas počne plesati.
Puž prestane plakati.
Paula pobere patlidžan.
Pjesma pobijedi patnju.
Dora Kušen, 6.d
Mentorica: Vlatka Bily
Županijska smotra LiDraNo 2025.
NAJLJEPŠE USPOMENE
Ovo vruće ljeto proveo sam na moru u malom hrvatskom selu Marina pokraj Trogira. Tu se rodio moj dida Ivica. Ondje je živio kao dječak, a sada živi u Solinu. U Marini je izgradio kuću u kojoj moja obitelj i ja ljetujemo.
Moj dida je vrlo marljiv te ima velike istrošene ruke. Visok je i debeljuškast čovik sijede kose i brkova. Pravi Dalmatinac. Voli biti okićen, stoga uvijek nosi zlatni križ, zlatni prsten na desnoj, a željezni sat na lijevoj ruci. Vrlo je sentimentalan. Često obilazi grob svojih roditelja, a didina kuća u Solinu prepuna je fotografija obitelji i njemu dragih osoba. Odan je Hajdukov navijač još od malih nogu. Ja baš i ne pratim nogomet, ali me je prije koju godinu učlanio u Torcidu te smo zajedno otišli na nekoliko utakmica.
Moj dida i ja posebno smo povezani. Volim provoditi vrijeme s njim jer je vrlo šaljiv. Sjećam se jednog vica koji mi je ispričao.
– Sjede dva Dalmoša pod maslinom i kaže jedan: “Eeeh, kad bi mi sad pala jedna maslina u usta…”, a drugi će: ” Ma jesi li ti poludija? Pa ko bi je sažvaka?”
Iako na prvu izgleda ozbiljno i gruntavo, did je zapravo vrlo osjećajan i obziran prema drugima. Pogotovo prema svojoj obitelji. Jedina mu je mana učestalo prigovaranje. Prigovara svima za bilo što jer on uvijek bolje zna. Valjda su takvi stariji ljudi. Uglavnom pametuje mom tati ili svom bratu oko pečenja janjetine, ribe na gradelama ili peke. Na svu sreću, poslije svakoga ručka mora malo ubiti oko na nekoliko sati.
Jednog jutra čujem tatu i didu kako pričaju o našem kršu, maslinama i bademima. Predložim da dida i ja zalijemo masline i pogledamo bademe jer je uskoro vrijeme za branje, a kiša nije već dugo padala. Usput pojesti i koju smokvu dok se još nisu ugrijale na suncu. Do maslina trebamo prohodati četiri kilometra, stoga smo se složili da se provozamo njegovim novim skuterom. Skuter je malo čudan jer ima tri kotača, dva naprijed i jedan straga. Dozvolio mi je da se sam provozam po selu.
Stigli smo do maslina od kojih radimo meni najfinije maslinovo ulje. Stabla je trebalo zaliti i riješiti ih nepotrebnih grana zbog nadolazećih suša. Osim našim bogatim maslinama, dida se ponosi i najukusnijim bajamima. Mislim da su bademi i ostali orašasti plodovi prejeftini u odnosu na uloženi trud i vrijeme. Prvo morate okupiti desetak ljudi koji će štapovima tresti krošnje stabala. Zatim bademe pokupiti s tla i oguliti ih dok su još svježi jer se kora brzo stvrdne. Ja sam didu i tati dao ideju da ako ih osušene stave u vodu, bit će ih lakše očistiti jer smo iz biologije učili o osmozi i polupropusnim membranama. Nakon guljenja, plodovi u čahuri suše se na suncu nekoliko dana. A na kraju svaki se badem pojedinačno i oprezno lupa čekićem da se ne ošteti plod. Za 20 kilograma plodova treba čitav tjedan danonoćnog rada. Mnogo je to posla. Nasreću, od njih se mogu raditi i kolači. Kada moja baka napravi kolač od badema, moj se dida uzbudi i ima smješak od uha do uha te zaboravi sve brige. No, dosta sad o bademima jer smo se dida i ja vratili iz obilaska. Baka nas je sve iznenadila srdelama sa seoske tržnice koje nam je spremila za ručak. Delikatesa s maslinovim uljem. “Ubio” sam se u njima kao da ih prvi put jedem. Čak sam pojeo više nego dida kojem je to bilo drago. Uvijek govori kako trebam više jesti da još izrastem i dobijem mišiće. On valjda ne zna što je vježbanje jer također puno jede, a ne dobiva mišiće nego kile.
Budući da je baka iznenadila mene, morao sam i ja nju. Stoga sam odlučio poslije ručka uloviti nešto dagnji. Dok su svi spavali, otišao sam na plažu te s vrlo kamenita mola uspio uloviti dvije kile dagnji za večeru. Tek sam poslije toga legao odmoriti se. Tata me je probudio i pitao zašto se već nisam spremio jer me dida čeka. Na prvu mi nije bilo jasno zašto bi me itko čekao. Odjednom se sjetim da sam s didom dogovorio pecanje s čamca, a onda i put do Trogira. Iskočio sam iz kreveta, uzeo kupaće gaće, ručnik i natikače, ribički štap.
Moj dida i ja imamo mnogo sličnosti, obojica volimo čisto plavo more. Nema ljepšeg osjećaja nego li se rashladiti u moru kad je vruć ljetni dan. Zaron u more je poput ulaska u novu dimenziju, odvojen si od ostalih. Dida mi je na brodiću pričao o Domovinskom ratu u kojem je bio od 1991. do 1992. godine te sudjelovao u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Dakle, pecali smo u velikoj marinskoj uvali i govorili o školi, ratu i životu. Pričao je o prijateljima koje je upoznao, ali i o onima koje je zaboravio. Kao i svi, kaže da je rat najveće zlo za državu, njenu ekonomiju i narod. Zbog toga sam ponosan na njega. I ja želim postati hrvatski vojnik poput moga dide i njegova brata Andrije. Andrijin je nadimak Pauk jer je bio vođa 4. motorizirane gardijske brigade “Pauci”. Dida je kazao da se Andrija svaki put preko telefona šalio zbog broja dobivenih odlikovanja. Moj dida ima Spomenicu Domovinskog rata, a Andrija odlikovanja: Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red bana Jelačića, Red Nikole Šubića Zrinskog i Spomenicu Domovinskog rata. “Bio je voljen među svojim suborcima.”, kazao mi je dida. “Nažalost, poginuo je u listopadu devedeset pete”. Sjećanje na svog junačkog brata didu je pogodilo. Nasreću, velika riba zagrizla je mamac te probila tišinu.
Dotad nisam znao da je dida vrsni moreplovac i ribič jer se nikada time nije hvalio, za razliku od janjetine (za koju se kune da je finija od one master chefova u restoranima). Kada primi ribički štap, izvadi ribu bez muke ili razmišljanja kako da je nadmudri. Na štap stavi zgnječenog morskog puža i u tren oka uhvati još jednu manju ribu. Ogladnjeli smo i odlučili večerati u restoranu Konoba Trs koja ima odličnu ribu i predivan pogled na more. Stoga smo ulovljene ribe pustili u more.
Ovo ljeto, kao i svako, bilo je opuštajuće i ugodno, bez stresa jer sam ga proveo s najmilijima. Žao mi je što dida živi daleko pa se ne viđamo tako često. S njim imam samo najljepše uspomene jer vrijeme zajedno korisno provedemo.
Fran Matijaš, 8.d
Mentorica: Vlatka Bily
Županijska smotra LiDraNo 2025.
ZAIGRAN
Svijet je za mene dvogodišnjaka veliko igralište ispunjeno maštom. Svaku stvar promatram znatiželjno i s osmijehom.
Mama me drži za ruku dok hodamo gradom. Ona se zagleda u nešto. Pusti moju ruku, a ja otrčim u školu smijući se. Uđem u učionicu. Viknem:
– Joj, koliko šajenih boja!
Dora se okrene prema meni.
– Hej! Baš si sladak kao slatkiš!
Nisam je baš doživio pa otrčim za tim „šajenim“ bojama. Zid pun raznobojnih zastavica, krugova, kolaža, crteža…Na policama crno-bijele piramide, kocke…Na stolu bojice.
Zazvoni. Svi su na svojim mjestima, a ja iza stolca. Dolazi učiteljica. Pogleda me. Pogledam i ja nju. Gledamo se sigurno jednu minutu. Ona ne trepće. Ne trepćem ni ja. Konačno ona kaže:
– Pripremi se za nastavu! Izvadi stvari za likovni!
Skinem torbu s leđa. Izvadim pelene (za nedajbože!), dudu i smokiće. Mislim da učiteljica šizi jer se hvata za glavu i uzdiše: „Omojbože!“
Razred crta.
– Gugugaga! – pjevušim pa uzimam Dorine bojice i papir. Šaram po njemu, ali ruka kao ptica leti po stolu i zidu.
– Pavle! Vrati mi bojicu! – cmizdri Dora. Ja ne dam.
Učiteljica mi brzo otme bojicu.
– Budi pristojan! Ne glupiraj se! – učiteljičin glas probija mi uši.
Počinjem plakati kao vatrogasna sirena, a suze cure kao voda iz vatrogasne cijevi. Poviče Matej:
– Imamo vatrogasca!
Normalno da se svi smiju. Uzeo sam dudu da se smirim. Dudom pa smokićima. Poskrivećki, ispod stola. To je pravo mjesto za smokiće. Neki su se prosuli po podu. Nema veze, završit će u mom trbuščiću.
Završio sam s likovnim. Krećem za ostalima u dvoranu. Oni obuvaju čiste tenisice, a ja imam samo blatnjave. Došao je učitelj i poredao djecu u vrstu. Ja trčim po dvorani. Svi me gledaju pa gledam i ja njih. Bum! Zabio sam se u zid. Padnem. Tri sekunde šutnje, a onda plač. Opet se svi smiju. Učitelj sjedne do mene:
– Pavle! Skockaj se već jednom! Nisi dvogodišnjak! Imaš dvanaest godina! U tom trenutku svijet prestaje biti moje veliko igralište.
Pavle Križovan, 6.d
Mentorica: Vlatka Bily
Međuopćinska smotra LiDraNo 2025.
OLOVKA, PAPIR, SAN
Zvoni za odmor. Uzimam olovku, posebnu bilježnicu i počinjem. Ideje u glavi upravljaju rukom i na papir prenose crtež. On prikazuje moje najdraže likove iz animiranih filmova i serija. Moji prijatelji razgovaraju, tipkaju, smiju se i prepisuju nedovršene zadaće, a ja koristim tih važnih pet minuta kako bih se posvetio svojoj kreativnosti i ljubavi prema crtanju.
Ljubav još traje od vrtićkih dana kada su mi roditelji poklonili enciklopediju o dinosaurima te sam ih počeo crtati. Odrastajući, dinosaure su zamijenili filmski likovi, a podloge za crtanje svi prazni listovi bilježnica, radnih udžbenika i likovnih mapa. Crtanjem na neki način ”bježim” od društvenih mreža i upadanja u probleme. To je samo moj svijet, moje vrijeme s olovkom u ruci i papirom pred sobom.
Novostvoreni likovi uvijek imaju posebne moći. Mogu biti nevidljivi (to im omogućuju posebne naočale), iznimno su jaki i visoki, pametni (imaju knjigu u ruci) te omiljeni u društvu (okruženi su djecom). Jednom sam pod satom matematike, kada je učiteljica vrlo važno govorila o vektorima, jednadžbama i grafovima, odlutao u mrežu kvadratića te nacrtao likove zatočene u toj mreži, prekrivene iksovima, željne pobjeći i spašavati svijet.
Nebitno koji je sat, dan, gdje sam i s kim. Uvijek pronađem način i podlogu za stvaranje. Najneobičnija podloga bile su traperice. Mama nije bila oduševljena.
Sretan sam jer se svojim hobijem mogu baviti kod kuće, ali i na izvanškolskoj aktivnosti poput Animatora te tamo oživjeti svoje crteže. Kada ugledam rezultate svoga rada, budem ponosan i zahvalan. Moja me obitelj podržava u ljubavi prema crtanju pa se nadam da ću uskoro olovku i papir zamijeniti grafičkim tabletom. Volio bih jednoga dana gledati plodove svoga rada na velikim ekranima. Važna je ljubav prema onome čime se baviš, ali i financijska sigurnost i stabilnost. Posao animatora spaja oboje. Moj je plan upisati Tehničku školu, a nakon toga i Akademiju primijenjenih umjetnosti, smjer grafičkog dizajna. Nadam se da ću u tome uspjeti.
Olovku će u budućnosti zamijeniti štapić za crtanje, crteži će oživjeti, ali ja ću odmore i dalje provoditi krateći vrijeme crtanjem i maštanjem. Svijet mašte koji stvaram uvijek je neusporediv sa stvarnošću – prekrasno uzbudljiv, neobičnih likova, šarenih boja i jedinstven. Sve što mi treba jesu olovka, papir i san.
Niko Senjan, 8.b
Mentorica: Vlatka Bily
Međuopćinska smotra LiDraNo 2025.
ODVAŽNI, PONOSNI I HRABRI
Od rođenja mnogo sam vremena provodila s bakom i djedom. Mama i tata puno su radili pa su baka i djed bili moja svakodnevica. Njihova je kuća moj drugi dom. Kad sam bila beba, baka je i dalje radila pa je djed morao smišljati načine da me zabavi.
Svakoga bismo dana šetali, igrali se sa psom i kuhali ručak. Djed se od malih nogu morao znati pobrinuti za sebe (o tome sam slušala podosta u njegovim pričama), tako da sada odlično peče kruh i kuha ukusna jela. Meni je ipak bilo najdraže kad mi je djed pjevao i svirao gusle. Gledala bih sa suzama u očima kako njegove stare, izrabljene ruke nježno miluju žice gudalom. Ima glas anđela koji bi mogao rastužiti i najtvrđe srce. Uz njegovu melodiju zaspala bih i bila u snovima satima. Dok bih ja spavala, djed bi pekao kruh i skladao nove pjesme koje bi mi sutradan pjevao. Voljela sam i kad mi je pripovijedao o svome djetinjstvu; on je s ponosom pričao o tome. Dičio se svojim odlascima na planine i igranju na vrhovima istih. Pričao je ponosno o tome kako je preživljavao na malo kruha i mlijeka, no mene bi uvijek malko stegnulo oko srca kad sam o tom slušala. Znam da je djed bio i u ratu, ali priče o tome od njega nikada nisam čula. Kad bi ga pitali, što je također bilo rijetko, svaki put bi samo odmahnuo glavom i rekao:
„ Djeco, volite se jer mržnja je najgore što iz čovjeka može proizaći.“
Shvatila sam da zbog mržnje dolazi do ratova. Bilo kako bilo, stekla sam dojam da o ratu ne voli pričati. A niti ja o tome nisam voljela slušati. Meni je draže bilo kada bismo ljeti zajedno brali trešnje sa starog stabla u dvorištu kuće. Na tom sam stablu često sjedila i pisala pjesmice. U proljetnom cvatu izgledalo je magično, kao i cijeli vrt koji bi baka prepunila cvijećem. Lagani povjetarac nosio bi moju kosu i ružičaste cvjetove s grana. Djed bi se za to vrijeme odmarao jer mu je popodnevna drijemka prijeko potrebna. Zimi bismo se zajedno popeli na brijeg u selu s kojega bih se satima spuštala pa penjala saonicama. Pahulje snijega polagano bi se spuštale na naša smrznuta lica, a djedovi su brkovi bili bijeli kao u Djeda Mraza.
Kad bismo se vratili kući, djed bi stavio drva u peć, a ja bih se stisnula uz njega kako bih se ugrijala. Tada bi mi djed pričao o baki. Govorio bi o njoj sa smiješkom i oči bi mu zasjale. Prisjećao se mladih dana, njihova vjenčanja i prvih izlazaka. Priznajem, i meni bi se srce smijalo, priželjkivala sam takvu ljubav kad odrastem.
Sada priželjkujem biti kao moj djed – odvažna, ponosna i hrabra. Kako godine prolaze, sve sam zahvalnija za sve što imam jer me naučio da za sreću nije potrebno puno, iako je on nama uvijek davao baš toliko.
Mare Ropac, 8.c
Mentorica: Vlatka Bily
Međuopćinska smotra LiDraNo 2025.
BITI PRISUTNA
Moj dan modne dizajnerice počinje šalicom kave. Sretna sam i druželjubiva osoba pa oblačim veselu i elegantnu kombinaciju. Zračim dobrom energijom. Nije u pravu onaj koji kaže da odjeća ne čini čovjeka, ili nikada prije nije posjetio London ili Pariz.
Jurim van jer me čeka vozač. Dok se vozim, odgovaram na e-mailove i propuštene pozive. Osim toga, čitam Vogue. On mi daje inspiraciju. Ako trebam veliko nadahnuće, zamolim vozača da me odbaci nedaleko od ureda, kao sada. Dan je sunčan, stoga bi bilo šteta ne iskoristi to. London je u ovo doba godine neopisiv! Vani je vrijeme kao bajka, žene nose mini suknje, muškarci skupa odijela krojena po mjeri. Ako bolje pogledate izloge trgovina s odjećom, možete zapaziti mnoge kako dijele mišljenje, uspomene i slično. Moda nije crtanje i šivanje, ona je ljubav, kreativnost, sve što možete zamisliti. Hodajući, nosim papir i olovku. Na njega zapisujem sve što vidim. Od odjeće iz butika pa sve do grafita na zgradama. Često su to ulični bučni zvuci, pjesme, priroda, osjećaji, ali danas nešto potpuno drugačije. Zamijetila sam svađu neke manje grupe ispred talijanskog restorana s pet zvjezdica. Stala sam. Pažljivo pratim što se događa. Dvije djevojke s neurednom kosom stoje jedna nasuprot drugoj, svaka puna bijesa i povrijeđenog ponosa. Oči im blistaju od tuge dok se povlače za majice. Njihova vika zainteresirala je svakog prolaznika. Jedna je čak pokušala baciti kamen na drugu, no nije uspjela. Njihovi prijatelji ih smiruju, ali su se pokazali nesposobnima, stoga su pozvali zaštitare. Srećom, zaštitari brzo priskaču u pomoć te svatko kreće svojim putem. Gledajući tu dramu, dobila sam briljantnu ideju za novu kolekciju. Na papir sam nacrtala ženu s raščupanom kosom, žarkom i razmazanom šminkom, potrganom odjećom i iritantnim stavom.
Ispred svoje zgrade (modna industrija Sivel) susrećem prijatelja Charlesa. On je portir. Uvijek je spreman pomoći i jako je simpatičan. Visok je, krupan, ima veliki osmijeh, drag je i šaljiv, makar djeluje ozbiljno. Kada mi otvara vrata, kaže nešto lijepo: „ I hope you have a great day!“ ili „ Don’t forget to shine!“ U hodniku Sivel-a nalazi se čekaonica, recepcija, stepenice i lift. Svi me pozdravljaju. Većinu osoblja ne poznajem. Smatram ih samo zaposlenicima, ali se svi poštujemo. Pozivam lift jer se ne stignem penjati u štiklama na sedmi kat. U liftu susrećem neke Francuskinje uzdignuta nosa. Ima i dobrih ljudi, kao što je Miguel, moj asistent. Odlično se slažemo. Francuz je pa s njim ponekad pričam francuskim jezikom. Ima ukusa i talentiran je. Nikada nije smiren jer je perfekcionist. Obožava biti u pravu i to mu ide za rukom. Ostali misle da je umišljen, ali ja mislim da je originalan i samouvjeren. S druge strane, Izabella nije. Ona je Miguelova zamjena. Nedostaje joj samopouzdanja. Nespretna je i ne obavlja brzo zadatke koje joj zadam. Pokušavam joj progledati kroz prste i pomoći joj. Jednom sam je slučajno uplašila pa je prolila kavu po meni. Bila sam ljuta, ali lako sam zamijenila odjeću. U redu je ponekad pogriješiti.
Prvi sastanak imam s timom. Svi su precizni i marljivi. Planiramo novu ljetnu kolekciju. Biti će nezaboravna! Dugo smo razgovarali i odlučili da će izaći 32 nove odjevne kombinacije.
Na uredskom stolu dočekala me Caesar salata. Moja omiljena. „DRN-DRN“ – čuo se zvuk telefona. Podižem slušalicu.
„Bok, mama! Jako nam nedostaješ!“ To su moje kćeri. „Tata je došao s posla pa nam je dopustio da te nakratko nazovemo. Jako te volimo!“
„Ja vas još više. Moram ići, pusa, moram ići!“ – rekla sam užurbano i poklopila slušalicu. Jurim na sastanak s klijentima pokazati im svoje ideje. Prezentacija mi je najbolji i najlakši način za predstavljanje. Kada vidim njihovu reakciju i čujem kritike, dobijem dodatnu motivaciju za napredak. Nakon sastanka s njima, vraćam se u ured i nastavljam raditi. Crtam novu kolekciju inspiriranu uličnim crtežom.
Puno je prošlo sati od kraja radnog vremena. Svi su otišli. Oko mene mrkli mrak, tišina i mala svijeća koja obasjava stol. Jedva čekam doći kući. Poslovne obaveze obavljam na poslu jer želim kvalitetno provesti ostatak večeri s obitelji. Zovem taksi i istovremeno zaključavam vrata zgrade. Na kiosku kupujem zbirku bajki koju bih pročitala svojim kćerima prije spavanja. Valentina ima deset godina, a Nika šest. Odlično se slažu. Vole dijeliti sve i usrećivati svakoga oko sebe. Jako sam ponosna zbog toga.
Kada me je taksi dovezao kući, bila sam preumorna da tražim ključeve u torbi, stoga sam pozvonila. Dočekale su me djevojčice. Zagrljaji i poljupci u obraz. Zatim me pozdravlja muž. Poklanja mi buket crvenih ruža. Pripremio je večeru jer zna da sam iscrpljenja. Zove se William. On je jako dobra osoba, nježna, odgovorna i srdačna. Voli me nasmijavati. Na poslu je ozbiljan jer je odvjetnik. Oboje radimo cijeli dan, stoga smo zaposlili dadilju. Pomaže djevojčicama oko škole, sprema im obroke, zabavlja ih i sl.
Dok jedem večeru, osjećam kako moje vesele misli tonu. Gledam Williama, koji s osmijehom razgovara o svom danu, a ja samo sjedim i pokušavam biti prisutna, ali nisam. Valentina i Nika… koliko puta sam propustila njihove osmijehe, priče, trenutke kada su me trebale?
Šefica sam, uspješna u svom poslu, i svi to vide. No, što to znači ako nisam s obitelji? Mogu imati sve, ali imam li zapravo ono najvažnije? Moja djeca brzo rastu, a ja nisam tu da ih vodim kroz njihove uspone i padove. William me pita nešto, odgovaram automatski jer mi misli jure. Mislim na sve one sastanke, e-mailove, odluke koje moram donijeti. Da, moj posao je bitan, ali kad pogledam svoje kćeri koje ne viđam dovoljno, počinjem shvaćati da je moj uspjeh postao moj najveći gubitak.
Svaka žlica hrane koju unosim u sebe postaje teža jer osjećam prazninu. Srce mi brže kuca, a u glavi pitanje: Smatraju li me moje kćeri majkom? Hoću li im moći nadoknaditi sve one dane koje nisam provela s njima?
William. Moj oslonac, ali jesam li ja njegov?
Nešto ključno u svom životu moram promijeniti. Ne mogu vratiti prošlost, ali mogu oblikovati budućnost. Započeti malim koracima: više vremena s kćerima, dani samo za obitelj. Iako promjena neće biti jednostavna, osjećam olakšanje. Početak novog puta uvijek je izazovan, ali znam da je to ono što moram učiniti. Shvaćam da moj stvarni uspjeh neće biti samo u projektima, novcu ili titulama. Uspjeh je u osmijehu moje djece, u ljubavi i pažnji koju ću davati onima koji su uvijek bili tu za mene.
Za početak, odlučujem sutra provesti cijeli dan s Valentinom i Nikom. Razgovarat ćemo, smijati se, raditi gluposti… i možda napokon pronaći put do sretne budućnosti jer, na kraju, to je ono što mi je zaista potrebno – biti prisutna.
Katarina Balenović, 8.c
Mentorica: Vlatka Bily
Međuopćinska smotra LiDraNo 2025.
