Čega se rado sjećate iz svog djetinjstva i đačkog doba? Možete li usporediti Vaše odrastanje s odrastanjem današnjih generacija?
Odrasla sam u toplom i zdravom okruženju jedne, za ono vrijeme, tipične bjelovarske obitelji: uz tatu, mamu, brata i beskrajnu pažnju i ljubav bake, djeda i prabake. Kao malena nisam išla u vrtić, već su me čuvali baka i djed. Mnogo vremena sam provodila s njima, prateći pomno sve poslove, običaje i događanja u domaćinstvu i susjedstvu. Možda sam zato razvila i osobine starmale. Zbog toga mi se, kada sam krenula u školu, bilo malo teže uklopiti u svijet vršnjaka. Đačko doba pamtim kao vrijeme puno izazova i situacija u kojima sam se morala snalaziti – nekada uspješnije, a nekada manje. Imala sam sretno djetinjstvo, ali škola je bila izazov.
Sjećam se, od kuće do škole pješačila sam oko dva kilometra i to tada nisam smatrala problemom. Znala sam koji je pas živio u kojem dvorištu, koja bi baka u koje vrijeme bila na prozoru, u kojem vrtu ima najviše tulipana i narcisa i iz čije kuće se čuje glazba s radija, miriše ručak na peći. Prijateljica i ja voljele smo lupkati po dvorišnoj ogradi gdje je živio najveći pas! Zvao se Cezar! Veličanstveni bernardinac! Kada bi čuo buku na putnim vratima, dotrčao bi glasno režući i lajući, a mi bismo lude od uzbuđenja pobjegle u zadnji čas. Ružica je danas uvažena viša medicinska sestra, a ja učim Engleski jezik njezinu kćerkicu u 3.c.
Odrastanje danas – djeca su divna s obzirom na to kakav je svijet. Odrastanje danas drugačije je nego prije. Djeca su previše podložna ekranizaciji i nedostaje im neposrednog druženja i igranja. Ne znam, nadam se da su djeca i danas sretna. Ipak, zabrinuta sam za budućnost. Nekada se rastužim ako razmišljam o tome. Može drugo pitanje, otići ćemo preduboko u teške teme!
Što Vas je potaknulo da postanete učiteljicom engleskoga jezika?
Primarno sam trebala biti učiteljica razredne nastave i Hrvatskog jezika, no na studiju na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu jedna divna osoba odigrala je presudnu ulogu. Bila je to moja profesorica općeg engleskog jezika na prvoj godini studija koja me ohrabrila da se sa specijalizacije hrvatskog jezika prebacim na engleski jezik. Tako sam i učinila, uz podršku profesorice Maje Antunac. Nikada neću zaboraviti taj moment kada mi je dala krila, pohvalila me i rekla mi da ja to mogu! Bio je to trenutak spoznaje snage moći lijepe riječi i podrške. Pamtit ću je kao jednu od diva u svojem životu! Završila sam studij razredne nastave i engleskog jezika, a kao učiteljica jezika počela sam raditi još kao apsolventica zadnje godine studija. Moje prvo i trenutno radno mjesto bilo je upravo ovdje – u II. osnovnoj školi Bjelovar. Tu je moj drugi dom, tu su moji dragi ljudi, sustručnjaci i prijatelji. Volim i poštujem svoje kolege!
S kojim se izazovima susrećete u radu s učenicima?
Izazovi su mnogi: zainteresirati učenike, privući njihovu pažnju, zadržati je, ostati mirna i profesionalna u situacijama u kojima bih najradije vrištala. Izazov je prenijeti znanje na učenike, postići normu, uvažavati pojedine specifičnosti učenika, posvetiti se svakom od njih u razredu, zapamtiti dvjestotinjak imena. Izazov je ostaviti osobne brige i probleme na hodniku i u učionicu ušetati kao učiteljica spremna za nastavni sat i spremna posvetiti se potrebama struke i svojih učenika. Jedan od izazova je i poštivanje rokova u poslu – nikada dosta vremena za sve te poslove! Posebna priča je razredništvo. E, to je već misija. Ti učenici su „još malo više moji“ nego ostali.
Članica ste Erasmus+ tima naše škole od samih početaka. Koji je cilj tog projekta?
Prvo europsko multilateralno partnerstvo u našu školu dovela sam 2009. godine tadašnjim Comenius projektom. Sjećam se, surađivali smo sa školama iz Irske, Engleske, Španjolske i Poljske. Dugi niz godina u našoj školi provodimo Erasmus+ projekte. Njihov je primarni cilj prakticirati europsku dimenziju u našoj zajednici, predstaviti učenicima i kolegama druge europske zemlje kao naše susjede i suradnike. Cilj je da se naši učenici osjećaju samopouzdano, sigurno i prihvaćeno u europskoj zajednici i da druge države ne doživljavaju kao strani svijet, nego prošireno susjedstvo ili potencijalno novu radnu sredinu. Poznavanje stranih jezika u tome ima presudnu ulogu. Jako sam ponosna na naše učenike kada imaju priliku govoriti engleskim ili njemačkim jezikom sa stranim kolegama i učenicima. Slušajući ih znam da u našoj školi radimo dobar posao i da moja misija učiteljice stranog jezika ima dobrog učinka.
Od svih Erasmus putovanja koje Vam je bilo najzanimljivije?
Uh, baš je teško izdvojiti samo jedno! Do sada sam u sklopu europskih projekata posjetila Španjolsku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Irsku, Poljsku, Sloveniju, Španjolsku, Portugal, Tursku, Belgiju i Maltu. Možda mi je ipak najdojmljiviji bio posjet Oxfordu gdje sam provela dva tjedna u jednoj tipičnoj modernoj engleskoj obitelji. Osim što sam pohađala strukturirani metodički tečaj, kulturu svakodnevnog obiteljskog života upoznala sam odabravši smještaj u obitelji, umjesto u hotelu. Nekada se odrekneš osobnog komfora da dobiješ neposredno iskustvo. Nikada neću zaboraviti nedjeljni ručak s obitelji Crook i njihove dvije razmažene mačke koje nisu smjele izvan kuće, a koristile su svaku priliku da pobjegnu van.
S kojim se obvezama susreću majke danas? Kako je majčinstvo utjecalo na Vas kao osobu?
U radu s djecom počela sam, ne samo predavati Engleski, nego osjećati ih, razmišljati kako svatko od njih dolazi na moj sat iz nekog svog osobnog svijeta koji je ponekad uredan, topao i siguran, a ponekad pun strahova, tjeskobe, stresa. Korak dalje bio je trenutak kada sam postala majka. Kada sam svoje vlastito dijete prvi put primila na ruke, nikada više nisam drugu djecu, svoje učenike, gledala istim očima. Ne sramim se reći da u svakom od njih vidim svoje vlastito dijete, svog sina Maksimilijana ili kćer Elizabetu. Želim ih ne samo naučiti, disciplinirati i voditi kroz dobar nastavni sat, nego pomaziti blagim riječima, oprostom zaboravljene obaveze ili zagrliti osmjehom. Djeca mi uvijek dobro dobrim vrate. Često ne odmah, moram biti strpljiva da se mala školjka počne otvarati i pokaže mi biser, bio to učenikov osmijeh, napredak u radu, lijepa riječ upućena meni ili samo osjećaj da me prihvaća. Djeca su čudo! Majčinstvo me učinilo mekšom, ali staloženijom i snažnijom učiteljicom, kao da sam dobila neku vrstu čarobnog štita i supermoć.
Ove godine zablistali ste kao carica Terezija. Otkada sudjelujete na bjelovarskoj Terezijani u toj ulozi? Kako se osjećate kao carica?
Uh, to je zanimljiva priča. Kostimiranje me je oduvijek privlačilo, od malih nogu voljela sam ići u mačkare, no mama i baka nisu bile sretne što za fašnik „hodamo po selu i sramotimo se“. Odrastanjem ta sklonost nije nestala, već sam rado prihvatila svaku priliku kada se trebalo maskirati i izraditi kakav kostim. Tako bih rado prihvaćala ulogu barokne dvorske dame u HORKUD-u „Golub“, dramsku ulogu u novogodišnjoj predstavi Slatki jadi gospojice Karoline, a s tim ulogama polako sam počela sakupljati, kupovati kostime i osmišljavati različite modne retro kombinacije. Pjevala sam i u maloj skupini uličnih zabavljača i božićnih pjevača pa mi scenski nastup nije nepoznanica. Sve su to bili samo moji hobiji do trenutka kad me Turistička zajednica Bjelovar nije pozvala da utjelovim ulogu habsburške carice Marije Terezije na najpoznatijoj i najvećoj kulturno-turističkoj manifestaciji u Bjelovaru Terezijani. Ulogu carice sada igram desetak godina. Tu ulogu doživljavam prvenstveno kao veliku čast i primarno mi je bitno da opravdam povjerenje ljudi koji su organizatori Terezijane i, naravno, povjerenje građana Bjelovara i posjetitelja manifestacije. U ulogu carice ulazim s poštovanjem njezinog lika, a nadasve s ljubavlju i poštovanjem prema svojem gradu i njegovim ljudima. U isti trenutak u dvostrukoj sam ulozi. Prva je uloga carica odjevena u raskošnu haljinu, s blještavom krunom na glavi, okružena dvorskom svitom, povijesnom postrojbom Bjelovarskih graničara – husara 1756, praćena pogledima publike i medija – blještavilo, predstava, pljesak. Druga je, ona ispod kostima, samo jedna Anita, žena s osjećajima, mislima, dilemama, slabostima, manama i vrlinama. U trenucima igranja uloge carice Marije Terezije krunu na glavi nosim za sve žene. Nosim je za svoju mamu Jadranku i sve druge majke, za svoju kćer Elizabetu i sve druge kćerke, za svoju pokojnu baku i prabaku. Jer ja sam one: i majka, i kći, i sestra, i partnerica, i učiteljica, prijateljica, susjeda, domaćica, poznanica i prolaznica na ulici našega grada. Sve su žene carice!
Prenijeli ste poruku da se sve ženske osobe trebaju osjećati kao carice. Kako osnažujete učenice u svom radu kako bi bile svjesne svojih vrijednosti?
Ženski rod, djevojčice, zaslužuju sve moje divljenje, a muški rod, dječaci, sve simpatije. Ipak, za djevojčice, kao „nježnijem spolu“, uvijek volim reći: „Cure, ne dajte se! Glavu gore i samo uporno naprijed! Trud i rad se isplate, nagrada često dođe kasnije, ali vaše obrazovanje, stečeno znanje i žensku snagu nitko vam ne može oduzeti. Žena može sve! Tiše i nekada ulaskom na mala vrata, ali jednako moćno i snažno, žena može činiti čuda!“ Volim vidjeti da djevojčice poštuju same sebe, da imaju samopouzdanja. Voljela bih da vide ono što vidim ja: kako se iza nekih nježnih lica, uplašenih očiju i nesigurnih koraka nalaze snažne, pribrane, uspješne, zadovoljne i sretne male kraljice, uskoro velike žene. Djevojčice su čudo!
U čemu najviše uživate u slobodno vrijeme?
Pjevam u zboru „Vox Feminae“, idem na vježbanje, volim kuhati i aranžirati stol za goste, družiti se uz šalicu kave, volim vikend putovanja, a volim i biti kod kuće sa svojim mačkom u kojeg mogu gledati satima! Jako volim gledati kazališne predstave, balet, operu, ići na koncerte i izlaziti u klubove. Glazba me pokreće. Volim skoro sve glazbene žanrove. Pomalo sviram tamburicu i gitaru, znam udariti i u bas, ali ne volim reći da znam svirati jer prema glazbi osjećam veliko poštovanje i divim se glazbenicima. To je jedna vrsta čarobnjaka jer neki mogu u glazbi stvoriti magiju.
Što biste poručili budućim učiteljicama, majkama i caricama?
Radujte se životu, radujte se izazovima! Ako se u nekoj životnoj situaciji popiknete i „kruna vam padne“, podignite je, popravite i nastavite dalje. A ako se kruna razbije, za prosutim stakalcima nemojte žaliti. Ako ste nešto izgubile, oslobodile ste mjesto za nešto novo, često još mnogo ljepše! Snaga u srcu, osmijeh na licu i lijepa riječ na usnama – to su najsvjetliji dragulji vaših kruna!
Intervju pripremila i provela: Jana Zelda, 8.d
Fotografije: Anita Vegh